Paradoksi ekološke svijesti

Bilo je to pravo januarsko jutro. Oko osam sati. Nekako hladno, ali prijatno, naravno ako vam kao meni prija zima koja se zavlači u kosti ali tek toliko da izdržite dok ne stignete do kancelarije ili gdje kod ste krenuli. Nekako vas probudi svjež vazduh, i ta hladnoća i distanca koju morate preći ujutro između dvije tačke, kuće i vašeg odredišta, koja vam daje vremena da posmatrate ljude i objekte kroz drugu prespektivu. Na neki način ste svjesniji ujutro, možda je to samo moj utisak, ili sam samo odmorniji. No, kako god, to jutro sam prisustvovao nečemu, čemu prisustvujem svaki dan ali što mi nije bilo čudno, čak štaviše djelovalo mi je sasvim prirodno. Da se vratimo na početak.

Naime, Skupština Republike Crne Gore je 1991. godine Crnu Goru proglasila ekološkom državom. Svjesni smo da taj projekat nije zaživio ni za ovih dvadeset godina. Ekološka država je bio pravi marketinški trik vladajuće strukture, koji je na kraju krajeva i uspio, uspio samo kao trik i obmana. Službenici su davno prestali da se oglašavaju povodom tog pitanja. Ekološka svijest se nekako izgubila u tim silnim post-tranzicionim i neokapitalističkim tokovima, koji su kako smo (nažalost) vidjeli samo donijeli nevolje radnicima i industriji a korist donijeli onima koji su sve prisvojili kao svoje iliti kao privatno ako hoćete (tačno vidim Marksa koji se prevrće u grobu dok ovo pišem). Taj projekat koji je trebao da ima bitnu ulogu u jednom društvu, koji je trebao da donese privredni rast i razvoj poljoprivrede (naši proizvodi bi bili skuplji da su proizvedeni u ekološkom okruženju, i bili bi priznati u regionu) i boljitak čitavoj državi je potpuno neutralisan politikom nekolicine, komadića sićušnog uglja, nešto što danas nazivamo političarima. No, u jednom su i uspjeli, uspjeli su stvoriti ekološko svjesnu grupaciju, koja se ne bavi samo prikupljanjem štetnog materijala, već i reciklažom. Naravno,to rade besplatno, jer su i shvatili da je takav odnos prema prirodi štetan za sve.

Vraćam se na to jutro. Izlazim iz stana. Kao i obično, pozdravim se sa komšijom i poželim mu dobro jutro, iako možda to i ne zaslužuje zbog učestale vike koja dolazi redovno i to u kasne sate, mislim da čovjek ima problem sa alkoholom ili sa svojom ženom, no nebitno. U trenutku kad sam skrenuo pogled i krenuo dalje on je samo nonšalantno i ležerno bacio opušak na cesti. Učestalo? Da. Normalno? Ne. Idem dalje. Kako da bih stigao do posla moram proći blizu škole, svako jutro slušam viku djece koja samo zuji oko one škole kao da nikad u životu nisu udahnuli svjež vazduh i osjetili pravu slobodu u otvorenom prostoru (izgleda da roditeljima odgovara kad su im ovce na okupu i ispred kompjutera, pa je jedini mišićni napor djeteta pomjeranje miša ispred ekrana). Još kad im se da džeparac, dvorište se pretvara u deponiju duginih boja. Eh. Vraćam se na one ekološko svjesne, na onu grupaciju, koja radi to što radi zato što „mora“, da li iz ličnih uvjerenja ili čistog preživljavanja-vi prosudite.

Postoji li jedna individua u Crnoj (nam) Gori da nije vidjela makar jednu (često i  više) osobu koja kopa po kontejnerima i traži nešto? Da, ja sam to jutro vidio na svakom kontejneru makar po jednu osobu koja traži nešto, nešto za život (a ne prava koja im svakako pripadaju samo nema ko da ih sprovodi jer mi ćutimo – u tome smo i uostalom i najbolji). Ono što se može reciklirati i iskoristiti to se uglavnom nosi na kolicima koja su nakačena na biciklo ili su to jednostavno zaprežna kola. Hm, to tjera na razmišljanje. Zar nije biciklo ekološko? Ne proizvodi nikakve izduvne gasove, čak štaviše poboljšava vaše zdravlje i vašu kondiciju. Zar zaprežno vozilo nije ekološko? Kad smo kod traženja hrane, zar nije ljepše racionalno trošiti i konzumirati, da bi ste sa nekim drugom podijelili? Zar nije ljepše nečije hvala od sopstvene pohlepe? Zar ljudi koji imaju ne mogu biti ekološki svjesni već to rade oni koji nemaju? Zar vam nije žao da gledate čovjeka koji bez ikakve sramote kopa po nečemu što ste vi bacili, umjesto da im vi lično date večeru ili doručak ili štagod? Zar su kontejneri postali veza između bogatih i siromašnih?

Ekološka svijest živi u siromaštvu. Neki moraju biti eko-svijesni. Jer im od toga zavisi život. Jedino što je uspjelo vladajućoj eliti jeste da marginalizovane grupe, još više marginalizuje. Mislim da je vrijeme da pogledamo ljude pored nas, jer oni imaju više da kažu nego što mi mislimo da imaju. Pogledajte oko sebe i čuvajte ono što vas okružuje, i prirodu (kako kažu green pokreti) ali i ljude, koje često zaboravljamo. Nekome se ne uvlači hladnoća u kosti dok šeta od mjesta do mjesta, već mu to ostaje zauvijek, ako ne u fizičkom smislu, onda će sigurno zapamtiti hladne dane, a njih je bilo mnogo zar ne?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s