Kriza države blagostanja

Civilno društvo u Crnoj Gori, kao i u zemljama u regionu, pati od nezainteresovanosti i slabog članstva građana u aktivnostima koja zahtijevaju preuzimanje inicijative za zaštitu njihovih prava i zajednica u kojima žive. Kako svaka zemlja u tranziciji ima svojih (uglavnom finansijskih) problema, lako je pretpostaviti da je to jedno zatvoreno društvo, slabo organizovano, sa malim brojem funkcionalnih udruženja, koji odbojno reaguje na volonterstvo (osim u slucaju partijske propagande, gdje ipak postoji nada da ce se kasnije unovčiti trud ili pak izvuci neka druga korist) i koji, naravno, rijetko daje materijalna dobra u opšte-korisne svrhe.

Bitan zadatak za civilni sektor biće da utiče na zainteresovanost građana za trenutne probleme. Dostizanje evropskih vrijednosti zahtijeva kvantitativno i kvalitetno učešce građana u proces donošenja odluka, što je posebno znacajno za Crnu Goru koja se nalazi pod pritiskom demokratskih procesa i samih međunarodnih organizacija i koja prebrzo ulazi u svjetske tokove kapitalističkih standarda koje podrazumijevaju odricanje od komunističkih ideja koje su duboko ukorijenjene u društvu. Fukujama postavlja pitanje da li su institucije i principi zapadnog svijeta zaista univerzalni? Naravno da nisu. Ništa nije apsolutno, a kamoli univerzalno apsolutno. Zadatak društva je postizanje blagostanja, stvaranja uslova za život, razvoj i prosperitet, a sve to uz poštovanje ljudskih prava. Društvo se suočava sa promjenama i raznim reformama koje su subjektivne kategorije i koje samo društvo može primijeniti sa određenim intenzitetom i naporom, upravo iz razloga što se svaka država součava sa različitim problemima. Vrijeme će pokazati spremnost i odlučnost naroda za takve reforme, no za sada se Crna Gora suočava sa problemima u oblastima. Ključni zadaci kontinuiranog napretka demokratije i EU integracije ostaju demokratizacija u sferi politike, vladavine prava i ekonomske transformacije.

Piramida kapitalizmaKapitalistički tokovi čine svoje i postepeno pretvaraju društvo u robotizovanu mašinu koja služi za masovnu proizvodnju i koja na kraju krajeva kupuje te iste proizvode. Automatizacija, ljudski um i njegove ideje, neprestani progres čovječanstva i usavršavanje tehnologije doveli su do obezvređivanja samih tih proizvoda. Naime, automatizacija je prvenstveno trebalo da olakša napor ljudi i da im pomogne u radu, dok ona trenutno čini suprotnu stvar: povećava zaradu privatnom sektom što neininovno dovodi do visoke polarizacije u društvu, a radničku klasu ostavlja bez posla i to kao “tehnološki višak”. Paradoks nove jake ekonomske države. Najupečatljivije je to ilistrovano u dobro poznatoj piramidi kapitalizma.

Naravno, čitav process izvlačenja koristi od radničke klase se radi “umjereno” i unapred planirano, jer rizik uvijek postoji i onda počinje da se ljulja piramida. Svjedoci smo svakodnevnih štrajkova koji su, nažalost, prisutni u posljednje vrijeme kod nas, time se javno izražava nezadovoljstvo radnika koji rizikuju svoj život za ostvarivanje svojih prava. Prirodno je da će država uticati na konacan ishod ako to ne učini poslodavac, možda iz humanih razloga, možda iz interesnih (time cuva svoj ugled kao vlast koja je prisutna kad je najpotrebnija). Ali, konačno pitanje je do kada ce to raditi?

Progres sam po sebi donosi nove izazove, jedan od njih je i potreba za sve boljom zdravstvenom zaštitom, tu je i problem većeg broja starijih ljudi. pa visoke stope nezaposlenosti koji predstavljaju problematiku koja će postepeno slabiti sistem socijalne zaštite. Država postaje nemoćna i nije u stanju da odgovori svim zahtijevima i dešava se (upravo u Crnoj Gori) da ne može da garantuje socijalnu sigurnost državljanima, pa time ni stabilnost društva. Uloga civilnog društva će biti ključna u narednom periodu, upravo iz razloga direktnog uticaja okolnosti na njih, bilo da je njihova krivica ili pak same države (što nije rijetko aktuelni problemi se stvaraju u pogledu nepravilnog postupka države oko privatizacije, oko usvajanja starih neefikasnih projekata, itd). Rekonstrukcija države i stvaranje društvene stabilnosti može biti prica o tri složna musketara (društvo, država, privatni sektor) ili može biti prica o utopiji i savršenoj državi koja nikad neće biti dostignuta.

Vrijeme ce pokazati spremnost društva za inicijativu i za preuređenje sistema vrijednosti.