Idiokratija

Ovaj tekst je inspirisan filmom Mike Judge-a „Idiokratija“ koji je prikazan 25. novembra 2011. godine u okviru redovne aktivnosti Omladinske grupe Centra za građansko obrazovanje “Filmski petak”.

Ako stanemo na sekund i razmislimo o budućnosti, ne ovoj bliskoj već dalekoj, prvo što će nam pasti na pamet jeste industrijski razvijeno društvo, kvazi-idealno i par ekselans sci-fi socijalističko. Nerijetko to razmišljanje može da dovede i do ideja kao što je naučno razvijeno post-apokaliptično društvo koje uglavnom ima svog poglavara koji je kao heroj zaradio titulu monarha itd. No, uglavnom u čovjekovim razmišljanjima budućnost je uvijek pozitivna i puna nade. Međutim pozitivna budućnost se gotovo uvijek očekuje od sledećih generacija, što rezultira da trenutne generacije ne čine ništa da bi poboljšale svoj status i svoju budućnost. I onda se čovjek zapita, otkud bolja budućnost ako smo svi idiotes-i? Ako smo potpuno apatični i nezainteresovani da oblikujemo društvo i naš sistem vrijednosti, onda idealno društvo se samo udaljava od nas i ostaje samo u našim mislima. Film Mike Judge-a „Idiokratija“ upravo prikazuje budućnost kao sveopšti haos, pokazuje da ako nastavimo da se ponašamo arogantno, neodgovorno, bezobzirno i potpuno indiferentno, prema ljudima i prema prirodi, ako zaboravimo da je 1+1=2, ako budemo nastavljali da sistematski degradiramo obrazovni sistem i da umanjujemo značaj edukacije i obrazovanja, imaćemo svijet u kojem žive ljudi-biljke koji samo vegetiraju i koji su u stanju da žive u gradovima koji liče na smetlišta, koji su do te mjere zagađeni da se od smeća rađaju planine, imaćemo ljude koji su toliko ograničeni u svojem poimanju svijeta i u poimanju svojeg okruženja da vjeruju da je novac sve i da je jedina istina ona koja izlazi iz malih ekrana (igrom slučaja TV ekrani su naučnim napretkom postali veliki). Bolje posmatrajući film dolazimo do zaključka da određene predpostavke koje su postavljene jesu istinite, i one su svakako dio našeg trenutnog društvenog konstrukta. Volimo novac (makar „ono“ što novac predstavlja) a i mjerilo istine i tačnosti je postala televizija. U filmu „Idiokratija“ se prikazuje nacija koja je do tog stepena zaglupljena da se najpopularniji TV shou sastoji od toga da ljudi šutiraju „zvijezdu“ ove emisije u međunožje, takođe se prikazuje i film čija se radnja svodi na 90 minuta gledanja nečije dlakave zadnjice u krupnom kadru. Ovo je naizgled banalno ali navedeno direktno korespondira sa politikom naše Vlade i njenim medijskim nastupima (udarac u međunožje, u ovom smislu žrtva je narod) i sa dnevnikom i dešavanjima u toku dana (konkretno javni servis, tj. dlakava stražnjica, krupni kadar dnevnog apsurda). Oduševljenje mase ovakvim prizorima samo pokazuje pravu sliku jednog društva, koji se hrani informacijama koje su potpuno irelevantne i do te mjere dogmatizovane, da je televizija postala jedina i prava društvena zbilja.

No, ne valja pretjerivati, ali isto tako ne valja biti umjeren. Upravo (ne)pretjerivanjem se doprinosi direktnom unazađenju društva, kritička masa se smanjila i ona polako nestaje (ako je ikada postajala) i to predstavlja izazov ali i problem našeg okruženja. Naš posao je da kritikujemu i to kontinuirano i bez griže savjesti. Naša dužnost je da marimo za sebe i za druge a to ćemo učiniti jednostavnim putem, putem dijaloga i zajedničkog odlučivanja. Zoon politikon. Čovjek jeste po prirodi političko biće i svoju suštinu izražava u zajednici, a, to često zaboravljavamo. A trenutni ekonomski poredak i sistem društvenih vrijednosti propagira upravo ono što je suprotno ljudskoj prirodi, propagira individualizam. Da bi stvorili bolji svijet potrebna je akcija. Revolucija! Da bismo iskoristili stečeno iskustvo (a to su istorijske i svakodnevne greške) moramo prvo sebe spoznati. Samospoznaja je nateži i najizazovniji cilj čovjeka. Kad se dozvoli da spoljni faktori utiču na svaki aspekat čovjekovog života, tada se gubi dodir sa realnošću, postajemo plastični, apatični i selektivno zainteresovani za trivijalne pojave i stvari. I onda se rađa idiokratija. Green pokreti su ostvarili određeni uticaj na društveno-političko polje i okolina je koliko-toliko zaštićena, ali šta je sa masama? Ko kaže da upravo sad ne živimo u „idealnoj“ idiokratiji? „Neko“ igra šah sa nama, mi smo crne figure, dok bijele predstavljaju trenutni sistem vrijednosti svijeta koji smo stvorili, taj „neko“ je naša svijest, koji igra protiv naše gluposti. Glupost jeste naivna (bijele figure) ali je uvijek prva na potezu! Ostalo je da nadmudrimo protivnika, ali to i jeste najteže jer smo najčešće mi sami svoji protivnici.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s