Idiokratija

Ovaj tekst je inspirisan filmom Mike Judge-a „Idiokratija“ koji je prikazan 25. novembra 2011. godine u okviru redovne aktivnosti Omladinske grupe Centra za građansko obrazovanje “Filmski petak”.

Ako stanemo na sekund i razmislimo o budućnosti, ne ovoj bliskoj već dalekoj, prvo što će nam pasti na pamet jeste industrijski razvijeno društvo, kvazi-idealno i par ekselans sci-fi socijalističko. Nerijetko to razmišljanje može da dovede i do ideja kao što je naučno razvijeno post-apokaliptično društvo koje uglavnom ima svog poglavara koji je kao heroj zaradio titulu monarha itd. No, uglavnom u čovjekovim razmišljanjima budućnost je uvijek pozitivna i puna nade. Međutim pozitivna budućnost se gotovo uvijek očekuje od sledećih generacija, što rezultira da trenutne generacije ne čine ništa da bi poboljšale svoj status i svoju budućnost. I onda se čovjek zapita, otkud bolja budućnost ako smo svi idiotes-i? Ako smo potpuno apatični i nezainteresovani da oblikujemo društvo i naš sistem vrijednosti, onda idealno društvo se samo udaljava od nas i ostaje samo u našim mislima. Film Mike Judge-a „Idiokratija“ upravo prikazuje budućnost kao sveopšti haos, pokazuje da ako nastavimo da se ponašamo arogantno, neodgovorno, bezobzirno i potpuno indiferentno, prema ljudima i prema prirodi, ako zaboravimo da je 1+1=2, ako budemo nastavljali da sistematski degradiramo obrazovni sistem i da umanjujemo značaj edukacije i obrazovanja, imaćemo svijet u kojem žive ljudi-biljke koji samo vegetiraju i koji su u stanju da žive u gradovima koji liče na smetlišta, koji su do te mjere zagađeni da se od smeća rađaju planine, imaćemo ljude koji su toliko ograničeni u svojem poimanju svijeta i u poimanju svojeg okruženja da vjeruju da je novac sve i da je jedina istina ona koja izlazi iz malih ekrana (igrom slučaja TV ekrani su naučnim napretkom postali veliki). Bolje posmatrajući film dolazimo do zaključka da određene predpostavke koje su postavljene jesu istinite, i one su svakako dio našeg trenutnog društvenog konstrukta. Volimo novac (makar „ono“ što novac predstavlja) a i mjerilo istine i tačnosti je postala televizija. U filmu „Idiokratija“ se prikazuje nacija koja je do tog stepena zaglupljena da se najpopularniji TV shou sastoji od toga da ljudi šutiraju „zvijezdu“ ove emisije u međunožje, takođe se prikazuje i film čija se radnja svodi na 90 minuta gledanja nečije dlakave zadnjice u krupnom kadru. Ovo je naizgled banalno ali navedeno direktno korespondira sa politikom naše Vlade i njenim medijskim nastupima (udarac u međunožje, u ovom smislu žrtva je narod) i sa dnevnikom i dešavanjima u toku dana (konkretno javni servis, tj. dlakava stražnjica, krupni kadar dnevnog apsurda). Oduševljenje mase ovakvim prizorima samo pokazuje pravu sliku jednog društva, koji se hrani informacijama koje su potpuno irelevantne i do te mjere dogmatizovane, da je televizija postala jedina i prava društvena zbilja.

No, ne valja pretjerivati, ali isto tako ne valja biti umjeren. Upravo (ne)pretjerivanjem se doprinosi direktnom unazađenju društva, kritička masa se smanjila i ona polako nestaje (ako je ikada postajala) i to predstavlja izazov ali i problem našeg okruženja. Naš posao je da kritikujemu i to kontinuirano i bez griže savjesti. Naša dužnost je da marimo za sebe i za druge a to ćemo učiniti jednostavnim putem, putem dijaloga i zajedničkog odlučivanja. Zoon politikon. Čovjek jeste po prirodi političko biće i svoju suštinu izražava u zajednici, a, to često zaboravljavamo. A trenutni ekonomski poredak i sistem društvenih vrijednosti propagira upravo ono što je suprotno ljudskoj prirodi, propagira individualizam. Da bi stvorili bolji svijet potrebna je akcija. Revolucija! Da bismo iskoristili stečeno iskustvo (a to su istorijske i svakodnevne greške) moramo prvo sebe spoznati. Samospoznaja je nateži i najizazovniji cilj čovjeka. Kad se dozvoli da spoljni faktori utiču na svaki aspekat čovjekovog života, tada se gubi dodir sa realnošću, postajemo plastični, apatični i selektivno zainteresovani za trivijalne pojave i stvari. I onda se rađa idiokratija. Green pokreti su ostvarili određeni uticaj na društveno-političko polje i okolina je koliko-toliko zaštićena, ali šta je sa masama? Ko kaže da upravo sad ne živimo u „idealnoj“ idiokratiji? „Neko“ igra šah sa nama, mi smo crne figure, dok bijele predstavljaju trenutni sistem vrijednosti svijeta koji smo stvorili, taj „neko“ je naša svijest, koji igra protiv naše gluposti. Glupost jeste naivna (bijele figure) ali je uvijek prva na potezu! Ostalo je da nadmudrimo protivnika, ali to i jeste najteže jer smo najčešće mi sami svoji protivnici.

Kriza države blagostanja

Civilno društvo u Crnoj Gori, kao i u zemljama u regionu, pati od nezainteresovanosti i slabog članstva građana u aktivnostima koja zahtijevaju preuzimanje inicijative za zaštitu njihovih prava i zajednica u kojima žive. Kako svaka zemlja u tranziciji ima svojih (uglavnom finansijskih) problema, lako je pretpostaviti da je to jedno zatvoreno društvo, slabo organizovano, sa malim brojem funkcionalnih udruženja, koji odbojno reaguje na volonterstvo (osim u slucaju partijske propagande, gdje ipak postoji nada da ce se kasnije unovčiti trud ili pak izvuci neka druga korist) i koji, naravno, rijetko daje materijalna dobra u opšte-korisne svrhe.

Bitan zadatak za civilni sektor biće da utiče na zainteresovanost građana za trenutne probleme. Dostizanje evropskih vrijednosti zahtijeva kvantitativno i kvalitetno učešce građana u proces donošenja odluka, što je posebno znacajno za Crnu Goru koja se nalazi pod pritiskom demokratskih procesa i samih međunarodnih organizacija i koja prebrzo ulazi u svjetske tokove kapitalističkih standarda koje podrazumijevaju odricanje od komunističkih ideja koje su duboko ukorijenjene u društvu. Fukujama postavlja pitanje da li su institucije i principi zapadnog svijeta zaista univerzalni? Naravno da nisu. Ništa nije apsolutno, a kamoli univerzalno apsolutno. Zadatak društva je postizanje blagostanja, stvaranja uslova za život, razvoj i prosperitet, a sve to uz poštovanje ljudskih prava. Društvo se suočava sa promjenama i raznim reformama koje su subjektivne kategorije i koje samo društvo može primijeniti sa određenim intenzitetom i naporom, upravo iz razloga što se svaka država součava sa različitim problemima. Vrijeme će pokazati spremnost i odlučnost naroda za takve reforme, no za sada se Crna Gora suočava sa problemima u oblastima. Ključni zadaci kontinuiranog napretka demokratije i EU integracije ostaju demokratizacija u sferi politike, vladavine prava i ekonomske transformacije.

Kapitalistički tokovi čine svoje i postepeno pretvaraju društvo u robotizovanu mašinu koja služi za masovnu proizvodnju i koja na kraju krajeva kupuje te iste proizvode. Automatizacija, ljudski um i njegove ideje, neprestani progres čovječanstva i usavršavanje tehnologije doveli su do obezvređivanja samih tih proizvoda. Naime, automatizacija je prvenstveno trebalo da olakša napor ljudi i da im pomogne u radu, dok ona trenutno čini suprotnu stvar: povećava zaradu privatnom sektom što neininovno dovodi do visoke polarizacije u društvu, a radničku klasu ostavlja bez posla i to kao “tehnološki višak”. Paradoks nove jake ekonomske države. Najupečatljivije je to ilistrovano u dobro poznatoj piramidi kapitalizma.

Naravno, čitav process izvlačenja koristi od radničke klase se radi “umjereno” i unapred planirano, jer rizik uvijek postoji i onda počinje da se ljulja piramida. Svjedoci smo svakodnevnih štrajkova koji su, nažalost, prisutni u posljednje vrijeme kod nas, time se javno izražava nezadovoljstvo radnika koji rizikuju svoj život za ostvarivanje svojih prava. Prirodno je da će država uticati na konacan ishod ako to ne učini poslodavac, možda iz humanih razloga, možda iz interesnih (time cuva svoj ugled kao vlast koja je prisutna kad je najpotrebnija). Ali, konačno pitanje je do kada ce to raditi?

Progres sam po sebi donosi nove izazove, jedan od njih je i potreba za sve boljom zdravstvenom zaštitom, tu je i problem većeg broja starijih ljudi. pa visoke stope nezaposlenosti koji predstavljaju problematiku koja će postepeno slabiti sistem socijalne zaštite. Država postaje nemoćna i nije u stanju da odgovori svim zahtijevima i dešava se (upravo u Crnoj Gori) da ne može da garantuje socijalnu sigurnost državljanima, pa time ni stabilnost društva. Uloga civilnog društva će biti ključna u narednom periodu, upravo iz razloga direktnog uticaja okolnosti na njih, bilo da je njihova krivica ili pak same države (što nije rijetko aktuelni problemi se stvaraju u pogledu nepravilnog postupka države oko privatizacije, oko usvajanja starih neefikasnih projekata, itd). Rekonstrukcija države i stvaranje društvene stabilnosti može biti prica o tri složna musketara (društvo, država, privatni sektor) ili može biti prica o utopiji i savršenoj državi koja nikad neće biti dostignuta.

Vrijeme ce pokazati spremnost društva za inicijativu i za preuređenje sistema vrijednosti.

Paradoksi ekološke svijesti

Bilo je to pravo januarsko jutro. Oko osam sati. Nekako hladno, ali prijatno, naravno ako vam kao meni prija zima koja se zavlači u kosti ali tek toliko da izdržite dok ne stignete do kancelarije ili gdje kod ste krenuli. Nekako vas probudi svjež vazduh, i ta hladnoća i distanca koju morate preći ujutro između dvije tačke, kuće i vašeg odredišta, koja vam daje vremena da posmatrate ljude i objekte kroz drugu prespektivu. Na neki način ste svjesniji ujutro, možda je to samo moj utisak, ili sam samo odmorniji. No, kako god, to jutro sam prisustvovao nečemu, čemu prisustvujem svaki dan ali što mi nije bilo čudno, čak štaviše djelovalo mi je sasvim prirodno. Da se vratimo na početak.

Naime, Skupština Republike Crne Gore je 1991. godine Crnu Goru proglasila ekološkom državom. Svjesni smo da taj projekat nije zaživio ni za ovih dvadeset godina. Ekološka država je bio pravi marketinški trik vladajuće strukture, koji je na kraju krajeva i uspio, uspio samo kao trik i obmana. Službenici su davno prestali da se oglašavaju povodom tog pitanja. Ekološka svijest se nekako izgubila u tim silnim post-tranzicionim i neokapitalističkim tokovima, koji su kako smo (nažalost) vidjeli samo donijeli nevolje radnicima i industriji a korist donijeli onima koji su sve prisvojili kao svoje iliti kao privatno ako hoćete (tačno vidim Marksa koji se prevrće u grobu dok ovo pišem). Taj projekat koji je trebao da ima bitnu ulogu u jednom društvu, koji je trebao da donese privredni rast i razvoj poljoprivrede (naši proizvodi bi bili skuplji da su proizvedeni u ekološkom okruženju, i bili bi priznati u regionu) i boljitak čitavoj državi je potpuno neutralisan politikom nekolicine, komadića sićušnog uglja, nešto što danas nazivamo političarima. No, u jednom su i uspjeli, uspjeli su stvoriti ekološko svjesnu grupaciju, koja se ne bavi samo prikupljanjem štetnog materijala, već i reciklažom. Naravno,to rade besplatno, jer su i shvatili da je takav odnos prema prirodi štetan za sve.

Vraćam se na to jutro. Izlazim iz stana. Kao i obično, pozdravim se sa komšijom i poželim mu dobro jutro, iako možda to i ne zaslužuje zbog učestale vike koja dolazi redovno i to u kasne sate, mislim da čovjek ima problem sa alkoholom ili sa svojom ženom, no nebitno. U trenutku kad sam skrenuo pogled i krenuo dalje on je samo nonšalantno i ležerno bacio opušak na cesti. Učestalo? Da. Normalno? Ne. Idem dalje. Kako da bih stigao do posla moram proći blizu škole, svako jutro slušam viku djece koja samo zuji oko one škole kao da nikad u životu nisu udahnuli svjež vazduh i osjetili pravu slobodu u otvorenom prostoru (izgleda da roditeljima odgovara kad su im ovce na okupu i ispred kompjutera, pa je jedini mišićni napor djeteta pomjeranje miša ispred ekrana). Još kad im se da džeparac, dvorište se pretvara u deponiju duginih boja. Eh. Vraćam se na one ekološko svjesne, na onu grupaciju, koja radi to što radi zato što „mora“, da li iz ličnih uvjerenja ili čistog preživljavanja-vi prosudite.

Postoji li jedna individua u Crnoj (nam) Gori da nije vidjela makar jednu (često i  više) osobu koja kopa po kontejnerima i traži nešto? Da, ja sam to jutro vidio na svakom kontejneru makar po jednu osobu koja traži nešto, nešto za život (a ne prava koja im svakako pripadaju samo nema ko da ih sprovodi jer mi ćutimo – u tome smo i uostalom i najbolji). Ono što se može reciklirati i iskoristiti to se uglavnom nosi na kolicima koja su nakačena na biciklo ili su to jednostavno zaprežna kola. Hm, to tjera na razmišljanje. Zar nije biciklo ekološko? Ne proizvodi nikakve izduvne gasove, čak štaviše poboljšava vaše zdravlje i vašu kondiciju. Zar zaprežno vozilo nije ekološko? Kad smo kod traženja hrane, zar nije ljepše racionalno trošiti i konzumirati, da bi ste sa nekim drugom podijelili? Zar nije ljepše nečije hvala od sopstvene pohlepe? Zar ljudi koji imaju ne mogu biti ekološki svjesni već to rade oni koji nemaju? Zar vam nije žao da gledate čovjeka koji bez ikakve sramote kopa po nečemu što ste vi bacili, umjesto da im vi lično date večeru ili doručak ili štagod? Zar su kontejneri postali veza između bogatih i siromašnih?

Ekološka svijest živi u siromaštvu. Neki moraju biti eko-svijesni. Jer im od toga zavisi život. Jedino što je uspjelo vladajućoj eliti jeste da marginalizovane grupe, još više marginalizuje. Mislim da je vrijeme da pogledamo ljude pored nas, jer oni imaju više da kažu nego što mi mislimo da imaju. Pogledajte oko sebe i čuvajte ono što vas okružuje, i prirodu (kako kažu green pokreti) ali i ljude, koje često zaboravljamo. Nekome se ne uvlači hladnoća u kosti dok šeta od mjesta do mjesta, već mu to ostaje zauvijek, ako ne u fizičkom smislu, onda će sigurno zapamtiti hladne dane, a njih je bilo mnogo zar ne?

To become modern, active citizens of EU

Why do we want to be citizens of EU? What makes EU an ideal community of states? Is our goal the EU or its values? These questions are the key to further development of our country and our region.

It seems to me that our public is deluding itself that Europe will build us a better society instead of us doing in on our own. But the point is the opposite: we ought to prove what we are a capable country, not a passive negotiator. The only assistance the EU offers comes through its funds, via rigorous procedures that ought to be thoroughly understood before use. Even if we win the assistance we are often unable to use it according to the rules. Does the problem lie in the EU, in its bureaucratic machinery, complicated demands, incomprehensible acquis, etc? Or is it simply our problem – a problem of mentality?

The problem is in ourselves as individuals, in the political, sociological and economic sense. We need to understand that by joining the EU we will not become better. Improvement doesn’t come through prestige (the title of a member state), but through quality, through self-realisation. The conditions set by the EU today constitute hereditas globale – the global norms and standards (with the exception of the specific European economic policies). We are the only ones who can improve our situation and decide on our way. Montenegro, just like other countries in the region, should focus on internal issues and policies, as well as their economies and the most important economic branches, instead of just fixating on the EU and its opinions. I don’t call for complete ignorance, just rational ignorance. The notion of rational ignorance is often used to describe the voters’ interest in a particular political party or issues, and here it refers to the lack of necessity of a large administration. Don’t take me wrong, I am not asking the countries to abandon their relations with EU, just to reduce the costs, on both sides, of excessive bureaucracy. If we are able to utilise the funds cleverly, we will soon progress towards these values. The question is, will the countries that fulfil all the criteria wish to join the EU structures later? The decision and the solution to this puzzle must come from the people.

I see the solution in a thorough reform of education, and in making the vote obligatory. Every citizen must decide on his or her fate. A modern citizen ought to question every decision made by the officials in his or her name, as well as everything else in his or her life. I don’t wish to spread pessimism, just to offer questioning as a solution. It is necessary to support diversity, because to listen is to learn. “When was the last time you changed your mind on something important? I changed my mind a few times. One thing I can say for sure is that I never changed while surrounded by people who agree with me.” (Schlesinger, 2009:26). Questioning the facts and awakening citizens’ awareness can only come though educational reform and lifelong learning.

Politics became a reality that ought to be embraced and utilised. To be a citizen of a state means a lot more than just holding its documents.

To solve our internal problems is to make a step towards a better tomorrow. If our main goal is to attain European (world) values, and not to revert to national and identity issues, we already made a revolutionary step towards EU. And this: self-sufficiency and initiative, good  neighbourly relations, strong institutions, decentralization of power and civic activism is our alternative.

Sounds paradoxical, but the alternative is precisely what Europe has been telling us day in and day out – work on yourselves.

Apokalipsa danas

Ako ste se odlučili da provedete prijatan odmor na moru,izbjegnite Ulcinj.Ulcinjanin odbacuje svoje goste?To je jedini način da se spasi grad,jer ako opština ne mari za svoj grad i postepeno ga pretvara u deponiju,onda bi trebalo potpuno zaustaviti protok turista.Ako opština nije u stanju da sezonu drži pod kontrolom onda sezone ne treba da bude jer nastaje veća šteta po grad.STOP!Izvolite do susjednih država,bilo gdje.Crna Gora skupa za ljetovanje?Potrebno je samo napraviti krug od male plaže do Ade da se čovjek uvjeri da “elitni” turizam ne da ne postoji već se o njemu ni ne sanja,umjesto toga se konstantno njeguje politika-“da što manje potrošiš”.Ilegalna gradnja kućica na rijeci Bojani je problem koji zahtjeva pažnju države i hitno rješavanje.Dok opština sredi svoje probleme i dok se akcenat sa ličnog ne pomjeri na opšte dobro-ne piše nam se dobro.Dok žmuri na ilegalnu gradnju na Adi i na ilegalno poslovanje na Maloj plaži,gdje se inspekcija kreće samo tamo gdje smije,gradski budžet će biti enormno oštećen.Samo od tih prihoda se mogu plaćati obaveze opštine ili štaviše stvorio bi se prostor za nove investicije.Ali ne,zašto da radimo za građane,kad je svako svoj čovjek?ZATO ŠTO SI SLUŽBENIK!Ako odem da nešto završim u neku od naših institucija-osjećam neprijatnost birokrata,kao da ne žele da budu tu.Mislim da je vrijeme da se dinosaurusi vrate odakle su došli.Niko ne voli ta stvorenja,zašto bi ih mi trpjeli u institucijama?

Zašto vam ovo pričam.Petak.Pozvao me prijatelj i saopštio mi da je stigao bend sa Kosova i da su večeras u gradu.Super,počinjem da se spremam-kad PAF nestade struja!Usred sezone nema struje?Ako živite u Štoj-u- to postaje svakodnevica.Uzeću svijeću i polako.Krećem autom,posle 3 minuta i pređenih 4km nailazim na kolonu.Ništa novo,navikao.Dok milim po putu,primjećujem vozilo policije i dva policajaca koji su zaustavili auto stranih tablica i koji guraju čovjeka(očigledno vlasnika auta)u njihovo auto,dok njegova žena vrišti i mlati nekim papirima.Hm,mislim se mora da je neki sa potjernice,ili to ili su policajci bili nervozni,nikad se ne zna.Neprijatan prizor kako god.Parkiram se kod Galeba,zapravo hotela više nema,parkiram se kod nekih stepenica.Nastavljam da se probijam kroz šetalište koje vrvi od ljudi,a i smrad je nepodnošljiv.Hamburgeri,doneri,pite,ćevapi,smeće,kanalizacija,sumpor i nisu baš dobitna kombinacija.Dok prolazim kroz taj osinjak,nailazim na gužvu koju je napravilo vozilo koje se kretalo u zabranjenoj zoni.Da bih se probio,moram da prođem veoma blizu zidu koji je blago rečeno glibav.Dok razmišljam o tome da ne dotaknem zid i da se provučem-PLJAS po sred glave me strefi voda iz klime nekih od bezbrojnih radnji.Gubim živce i pomalo nasilno guram narod ispred sebe da bih napokon prošao.I konačno, proširenje!Duboko udišem vazduh ali na moju nesreću izgleda da je pukla kanalizacija ili je smeće odstojalo jer je smrad koji sam udisao bio nepodnošljiv.U tom trenutku mi se zavrti u glavi i poče da mi svjetluca ispred očiju u raznim bojama.Sekund kasnije sam shvatio da nije u pitanju moja fizička reakcija već je ulični prodavac koji je bacio igračku u vazduh(tzv. leteći kišobrani,koji se navodno “vraćaju”)uspio da mi nacilja čelo!Tu sam se preznojio,i krenuo da prodavcu odbrusim dvije-tri ali na moje zaprepašćenje prodavac nije imao ni 10 godina.Pitam se,ima li radnu knjižicu?No možda i ja pretjerujem.Nema veze,nije namjerno kaže,a i vjerujem mu,kineske stvari rijetko su stvorene za preciznost.Konačno,stižem,sjedam na moje omiljeno mjesto.Trebalo bi da počnu.Posle tri piva prilazi vlasnik i javlja da nema jedne faze,da instrumenti ne rade na “pola” struje i da večeras neće biti svirke.Baš me krenulo,a siguran sam da sam ustao na desnu nogu,uostalom takav mi je položaj kreveta da moram ustati sa desne strane.Aha!Mora da je to problem,trebalo bi udaljiti krevet od zida da barem čovjek zna unaprijed kakva mu je sreća kad ustane.Neko krivi državu neko svoj krevet i njegov položaj! 

Rješenje:Privatizujte komunalno preduzeće i konačno oslobodite grad od smeća i smrada,pojačajte kontrolu svojih službenika u saradnji sa civilnim sektorom,objasnite građanima da se porez vraća njima,obuzdajte potrebu da na račun države profitirate,ulažite u razvoj grada, uključite se u evropske razvojne projekte,obučite kadar za izrade evropskih projekata i najbitnije,izgradite pozitivan odnos sa građanima.Princip dosade važi i ovdje,ako vam se ne radi i  ako se dosađujete, idite!

Navijači i studenti

Društvo. Cijelokupni međuljudski odnosi. Crna Gora-moderna država. Ono što nas karakteriše kao moderno društvo jeste kritička misao. Uvijek smo spremni da se pobunimo kada je to potrebno, uvijek nalazimo greške raznih autoriteta, preispitujemo njihove odluke i stavove i dajemo prijedloge, i to nerijetko naglas. Uvijek se zalažemo za ono što mislimo da je ispravno, što nam pripada i što treba uzeti. Milom ili silom. Uvijek smo ti koji branimo interese zajednice, i koji smo spremni da branimo državu, njene simbole i njene istinske vrijednosti. Kadgod se desi nepravda istog momenta reagujemo i to sa odlučnim stavom i odličnim argumentima.

Naravno, potrebno je samo na sekund stati i razmisliti o svom okruženju i skorašnjim dešavanjima, mentalitetu i shvatiti da je prethodno navedeno potpuni nonsens. Prethodni pasus je svakako istinit, ali se nažalost ne odnosi na svakodnevnicu već se odnosi na naše navijače, reprezentaciju, kritiku sudija, kritiku trenera i kritiku igrača vrijednih više milona. Lako se da primjetiti kako se ljudi ujedine na tih devedeset minuta i zaborave na druge stvari, i propagiraju državu, njene građane, vrijednosti i pravila igre, kritikuju nepravedne i na strane intervencije gledaju sa skepsom. Nažalost, takav stav nastaje prilikom ulaska na stadion i nestaje prilikom izlaska. Uspravna glava, osmjeh na licu i zadovoljstvo svojom zemljom traje onoliko koliko i jedna utakmica. U tih devedeset minuta se budi ono što bi trebalo biti svakodnevnica svakog građana, ono što bi trebalo biti pokretačka snaga svakog društva, a to je istinska marljivost za sve ono što je naše. A ako naša nije socijalna politika i politika zapošljavanja, ako naša nije briga o slabijima, ako naša nije ekonomska politika, ako naši nisu stavovi političara koje smo izabrali, ako naši nisu svi oni koji ne misle kao mi i koji su drugačiji, onda mi nemamo ništa.

Ako ubrzo ne shvatimo da smo mi ti koji možemo i moramo da odlučujemo o našoj budućnosti, ubrzo ćemo početi da plaćamo boravišnu taksu u kafićima, vazduh u javnim ustanovama, ekološku taksu na solarne panele itd. Ukoliko sve budemo uzimali zdravo za gotovo, ukoliko ne budemo preispitivali odluke zvaničnika, kao i sve što nas okružuje, na kraju ćemo na sve prećutno pristati. Ajnštajn je jednom rekao da je važno nikad ne prestati postavljati pitanja. To je suština demokratije, da svi pričamo, pitamo i odgovaramo, i da zajedno uvidimo ono što jeste naša dužnost, i što kao građani jedne države možemo promjeniti.

Na moje iznenađenje sedamnaestog novembra studenti su odigrali jedan od bitnijih mečeva u istoriji Crne Gore, i na taj način su pokazali da kritička svijest i dalje postoji, naravno još nije toliko vidljiva, i ona je sakrivena duboko u nama…ali postoji. Na našu žalost- samo studenti su šetali ulicom, bilo je  i akademika, profesora, političara, policajaca u civilu itd. ali imam utisak da su se samo na taj način promovisali ili pak izvršavali svoje dužnosti, naravno vjerovatno ne svi ili možda griješim. No, manje bitno. Bilo je ljudi zar ne? I to je nešto. Svako od nas zaslužuje da mu se čuje glas. Nažalost, nemamo svi priliku da pričamo, a među onima koji su pričali ima i onih koji snose veliku odgovornost za trenutno stanje u kojem se nalaze studenti u Crnoj Gori. Oni su ti koji nisu uspjeli da zaštite prava studenata, oni su ti koji nisu lobirali za nas kada je trebalo, oni su ti koji su tek postali pravi studenti kada su se iskreni studenti pobunili. Posredničko predstavljanje i nije neki sistem ali je trenutno jedini koji imamo. Ako izabranici studenata nisu u stanju da nas štite pred drugim autoritetima onda imamo problem sa njima ali i sa sistemom. Ako neko nije u stanju da obavlja svoju funkciju, on je nesposoban za obavljanje te dužnosti. U našem društvu, međutim važi druga politika, ako ne umiješ i ne znaš ili ne moraš, sjedi tu dokle god možeš. E, pa ne može! Ako ti nisi kriv onda je sistem kriv, ako je sistem kriv nemoj vijoriti njegovom zastavom, no se bori protiv njega.

Ono što je pozitivno u cjeloj ovoj priči jeste da su studenti konačno postali studenti! Ujedinili su se, makar na jedan dan. Pokazali su javnosti da kritička svijest i dalje postoji u nama. Revolucija zahtjeva borbu protiv sistema ali i borbu protiv sebe. Unutrašnja revolucija! Krishnamurti Jiddu je rekao: „Promjena u društvu je od sekundarnog značaja; ona će se dogoditi prirodno, neizbježno, kada ti kao ljudsko biće izvedeš tu promjenu u sebi.“

Alternativa?

Moderni građanin Zapadnog Balkana u procesu evropskih integracija

Koja je alternativa Evropskoj uniji? Da li je naš cilj Evropska unija ili njene vrijednosti? Ovo su pitanja koja su ključna za dalji razvoj naše države, kao i našeg regiona. Kad god pokušamo da nešto više saznamo o zvaničnom stavu neke zemlje članice EU najčešće se susrećemo sa izjavama poput: svaka zemlja po zasluzi, budućnost je u rukama same zemlje, unutrašnja kohezija itd. U suštini, preovladavajuća misao jeste ta da u procesu evropskih integracija mi očekujemo da Evropa nama nameće i probleme, ali i rješenja, kao da pretpostavljamo da je njima u najboljem interesu da nas odmah prime, a ne da im pristupimo. Zaslijepljeni iluzijom da ćemo biti članica EU bez mukotrpnog rada, mi nastavljamo Sizifovu bitku.

Nešto želim na početku objasniti, odnosno pokušati da objasnim. Naime, javno mnjenje je potpuno zaluđeno idejom da će nam Evropa izgraditi bolje društvo umjesto da mi to činimo sami. Ideja je da se dokažemo kao sposobna država, a ne kao pasivni pregovarači. John-ova kolateralna pouka kaže: „Da bi dobio kredit, moraš najpre da dokažeš da ti nije potreban.“ Jedina pomoć koju Evropa nudi jeste preko fondova, i to uz poštovanje procedura koje treba prvenstveno shvatiti, pa tek onda implementirati, odnosno koristiti. Čak i kad dobijamo ponuđeni novac, nismo u stanju da iskoristimo i do kraja ispoštujemo pravila. Da li problem predstavlja EU? Sa njenom birokratskom mašinom i sa njenim nemogućim uslovima? Sa nesagledivim aquiss-em? Sa zahtjevima kvaziidealističko-utopijske, a pritom kapitalističke države? Ili je to jednostavno naš problem, problem mentaliteta? Ili možda problem nedovoljno stručnog obrazovanja? A previše stručnog obrazovanja? Možda nam je sistem vrijednosti poljuljan? Ili dozvoljavamo da neostvarene ličnosti vode našu državu, koje kao takve imaju razorne apetite? To su problemi koji potiču iz prostog multikulturalizma, ili ne? Da li nas pitanje identiteta guši ili nam proširuje pluća? Da li smo postali nezavisna država ili gubimo nezavisnost? Da li vidimo korupciju ili je samo osjećamo? Da li smo spremni da branimo opšti interes ako to znači da treba da se odreknemo subjektivnog interesa? Da li smo spremni da izgradimo bolje društvo?

Problem jeste u nama kao individuama, kako u političkom i sociološkom, tako i u ekonomskom smislu. Ono što treba da nam bude jasno jeste sama činjenica da ulaskom u EU mi ne postajemo bolji. Naravno, ulazak ionako neće biti moguć ako se ne poštuje procedura, međutim, može se desiti da „vještine“ naših političara mogu uticati na ubrzavanje samog procesa. Da se vratimo na tezu, poboljšanje se ne označava prestižom (member state) već kvalitetom, odnosno samoaktuelizacijom (Montenegro – the new Norway?). Naime, uslovi koje nameće Evropa danas predstavljaju hereditas globale, odnosno nešto što je već svjetski standard, svjetska tekovina (osim posebnih evropskih ekonomskih politika). Ono što treba da shvatimo jeste da sami sebi donosimo poboljšanje, tj. da sami određujemo put. Naravno, EU i njena legislativa su tu da nam pomognu, zato nam je i dozvoljeno da ih koristimo. Crna Gora je u takvom položaju da može da uskladi svu potrebnu regulativu, administrativne kapacitete, kao i institucije, a sve to uz pomoć EU, a da pritom to radi praktično besplatno (preko raznih fondova, najbitniji – IPA – time što smo dobili status kandidata imamo priliku da koristimo svih pet komponenti). Crna Gora, kao i države u regionu bi trebalo da se usredsrijede na unutrašnja pitanja i politike, pa i na ekonomiju i najbitinije ekonomske grane prije nego na samu Evropsku uniju i njene delegacije i njena mišljenja tj. ne potpuna ignorancija već racionalna ignorancija – prema Prokopijeviću – „Racionalno bi bilo da pojedinci tragaju za informacijama onoliko koliko misle da im sticanje nove informacije više koristi nego što ih košta.“ Termin racionalna ignorancija se često koristi da bi označio zainteresovanost birača za određenu političku partiju ili političko pitanje, a u ovom kontekstu je upotrijebljen da bi označio bespotrebnost velike administracije. Ne želim biti pogrešno shvaćen, ne zalažem se za zapostavljanje odnosa sa EU, već za smanjenje izdataka kako države, tako i EU za obilje birokratije. Ako pravilno iskoristimo fondove, u mogućnosti smo da veoma brzo napredujemo ka ostvarivanju ovih vrijednosti. Postavlja se pitanje: da li će zemlja koja dostigne te nivoe uopšte kasnije željeti da se priključi EU strukturi? Da li postizanje tih vrijednosti praktično predstavlja samodovoljnu reformu? Da li su uopšte cilj vrijednosti ili sama EU? Trenutna situacija govori da je to prvenstveno EU. Treba biti svjestan činjenice da, ako nešto predstavlja aktuelno „savršenstvo“, to ne znači da je to nešto što je trajno. Eventualnim raspadom EU najgore bi prošle Bugarska i Rumunija. Zašto? To su društva koja su preskočila stupnjeve razvoja, i kao takva i dalje rade na usaglašavanju evropskih politika iako su četiri godine tu, a pritom ne bilježe zavidan progres. Ako država uspije da izgradi društvo u kojem se poštuju osnovna prava (naravno, to nikad nije moguće ostvariti apsolutno) i u kojem ne postoje međuljudski sukobi u bilo kom smislu (osim politički sukob, tj. izbori) onda je ta država na posljednjem stupnju samoaktualizacije tj. stremi ka potpunoj. Naime, onda je preostalo samo odrediti koje su to grane ekonomije koje će nam omogućiti samoodrživost odnosno održivost. Međutim, poštovanje osnovnih prava i sloboda, kao i međuljudski (etnički, nacionalni, vjerski, jezički itd.) sukobi odnosno odnosi, za koje se ovdje ispostavilo da su nepremostivi. Tu leži naš veliki problem. Kako to riješiti? Kako stvoriti decentralizovanu državu koja će se zalagati za opšte dobro? Kako istu odvojiti od nečega što se može uporediti sa silom gravitacije u fizici, tj. neprestanom željom za centralizacijom? To je glavna odlika jake partije (države), koja kao politička organizacija odlučuje o sudbini građana. Naravno, i građani dijele odgovornost sa partijom jer su je oni tu i doveli. Vox populi. Kriza, kao i samo rješenje, mora da potiče od naroda. Kako zainteresovati masu?

Rješenje vidim u suštinskoj reformi obrazovanja, kao i ideje o uspostavljanju obaveznog glasanja. Svaki građanin mora da odlučuje o svojoj sudbini. Moderan građanin treba da preispituje svaku odluku koju donose zvaničnici u njegovo ime, kao i sve drugo u njegovom životu. Ne težim stvaranju pesimizma već u preispitivanju vidim izlaz. Potrebno je gajiti različitost i razvijati dijalog sa ciljem što boljeg razumijevanja i što češćeg preispitivanja svojih stavova. Jer, slušati znači naučiti. Schlessinger: „Kada ste poslednji put izmenjenili svoj stav u vezi sa nečim važnim? Ja sam to uradila nekoliko puta. Jednu stvar mogu da vam tvrdim, a to je da nikada nisam promenila mišljenje dok sam bila okružena ljudima koji se slažu sa mnom.“ Ukolilo se neko redovno zapita zašto je nešto takvo kakvo je, onda će na kraju istražiti i shvatiti suštinu problema koju će primijetiti i time skrenuti pažnju okolini ili samim predstavnicima i time doprinijeti društvu. Provjeravanje činjenica i buđenje svijesti građana može se postići jedino reformom obrazovanja, a za one koji su taj proces završili uvjek postoji mogućnost organizovanja interaktivnih seminara. Politika je postala realnost koju treba što prije prigrliti i iskoristiti. Biti građanin jedne države više ne znači samo imati isprave te iste.

Rješavanje unutrašnjih problema znači iskorak u bolje sjutra. Ako kao glavni cilj postavimo postizanje evropskih (svjetskih) vrijednosti, a ne ponovno bavljenje nacionalnim i identitetskim pitanjima, napravili smo revolucionarni korak ka EU. I to će biti naša alternativa: samodovoljnost i samoinicijativa, dobrosusjedski odnosi, jake institucije, decentralizacija moći i građanski aktivizam. Zvuči paradoksalno, ali je alternativno rješenje praktično ono što nam Evropa iz dana u dan uporno govori – radite na sebi.